Kad pilot ne može letjeti: Dva i pol sata godišnje i odlazak u mirovinu

Kad pilot ne može letjeti: Dva i pol sata godišnje i odlazak u mirovinu #pilot #avion #letenje Netko ti jednom, usput i kroz šalu, kaže: 'Prepiši stan na mene.' A ti se nasmiješ, otpišeš to kao kafansku dosjetku i nastaviš živjeti kao da se ništa ne može prelomiti preko noći. Tomislav Torović se danas tog čovjeka iz Mostara sjeća s nelagodnom preciznošću, jer je, ispostavilo se, možda 'znao' više nego što je govorio. Torović je tada imao divan trosoban stan u Centru 2, na osmom katu, troje djece, život posložen i čin potpukovnika. Rat mu nije bio u glavi, nije ga 'osjećao', jer u eskadrili se živjelo normalno: zajedno su bili ljudi svih nacionalnosti i to, kako kaže, nikome nije bilo pitanje. A onda je otišao u Beograd 1990., i svijet se počeo lomiti. Stan u Mostaru držao je predugo, uvjeren da se stvari ipak vraćaju u red. Tek u ožujku, kad je već postalo jasno da se spirala zatvara, predaje stan stambenoj komisiji da bi uopće mogao doći na listu za stan u Beogradu. Sljedeće četiri godine živi kao podstanar, seli se s adrese na adresu, kroz inflaciju i 'najgore vrijeme' ranih devedesetih, uz plaću koja pomaže preživjeti, ali ne i zaboraviti koliko se brzo tlo pomiče. U tom završnom dijelu Torović govori i o razlogu zbog kojeg odlazi u prijevremenu mirovinu. Nije to bila iscrpljenost, nego tišina u hangarima: nema goriva, nalet se reže na apsurdnih dva i pol sata godišnje. Pilot koji hoće letjeti odjednom postaje čovjek koji piše izvještaje 'iako beskorisno'. Odlazi 1997., miran u odluci, svjestan da je mogao ostati još koju godinu, ali i da bi to bilo čekanje bez smisla. Sjećanja mu, međutim, nikad nisu samo tamna. Govori o ljubavi prema glazbi, o operi i predstavama u Narodnom pozorištu u Beogradu, o Turandot i ariji Nessun dorma koju nosi kao osobni ritual. Priča i o onom pilotskom vragu u sebi: niskim preletima iznad kraja, iznad plaže, iznad Nevesinja, trenutku kad te prepozna cijela čaršija, a ti prođeš nekažnjeno, kao da su ljudi osjetili da je to više ljubav nego ludost. I kad podvuče crtu, Torović govori najnježnije upravo o onome što se ne može vratiti: vremenu u kojem su se ljudi, kaže, poštovali i uvažavali bez pitanja tko je tko. Zlatnom razdoblju njegove generacije. Danas mir pronalazi u drugim stvarima: u rijetkoj tehnici slikanja kojom radi slike za prijatelje, u nogometu, u sportu, u tome da ne sjedi i ne čeka da dan prođe. Ovo je treći, završni dio priče pilota Tomislava Torovića u našem video podcastu SINOVI NEBA, snimljenom u tri epizode. Ostale epizode možete pogledati na našem YouTube kanalu preko ovih linkova. Prvi dio https://youtu.be/IRWuPJo4ukw Drugi dio https://youtu.be/xMY84vBaGis Treći dio https://youtu.be/nTTxJhRxf-I