Beskućništvo - tema koja te se ne tiče dok se i sam ne nađeš u toj situaciji, a svi se mogu naći u toj situaciji

Dok smo gledali kako pulski Uljanik odlazi u stečaj jesmo li se u bilo kojem trenutku pitali što će biti sa svim tim ljudima koji su ondje proveli svoj radni vijek ili bar dio istog? Većina nas se to nije pitala, baš kao što se ne pitamo kakva je sudbina zadesila bilo kojeg zagrebačkog beskućnika. Štoviše, ne samo da nas ne zanimaju njihove sudbine, već nas ne zanimaju ni njihove trenutačne potrebe, poput toga gdje spavaju, što jedu i kakvim su sve zlostavljanjima izloženi. Kao da mislimo da će to već netko riješiti. "Već će se netko pozabaviti tim pitanjima", mislimo uvaljeni u svoje tople naslonjače. Ali istina je da se nitko ne bavi tim pitanjima. Beskućnici, kao i zapravo bilo koja ugrožena skupina u Hrvata, potpuno su nezaštićeni. No, najgori problem nisu institucije koje ne rade ništa. Mi smo ti koji ne radimo ništa. Mi smo ti koji prema ovoj temi pokazujemo samo ravnodušnost. Kakav apsurd da to činimo u zemlji u kojoj je gotovo svatko od nas na korak do ceste zbog izostanka samo jedne plaće. O tome s kakvim se sve problemima nose beskućnici i postoji li način da senzibiliziramo javnost na tu temu, razgovarala sam s jednim čovjekom golemog srca. Njegovo ime je Mile Mrvalj. I sam je bio beskućnik, da bi potom skupio dovoljno snage ne samo da se izvuče iz pakla beskućništva, već i da pokrene udrugu Fajter koja se bori za prava beskućnika.